Bez odeće

Tesko dišem, želim da se oslobodim te odeće koja mi čitavog dana otežava hod. Guši me. Pritiska. I unosi nemir dok prijanja uz kožu. Otkopčavam pantalone i shvatam da koračam ka slobodi. Skidam ih, one padaju na pod. Nemam snage da ih podignem, složim, sklonim. Ostavljam ih na podu. Zgužvane i izvrnute. Sva stabilnost zemlje dodiruje mi stopala, penjući se polako uz nogu. Opušta mi kožu. Uživam par trenutaka. Skliznuvši niz ruke i bluza se našla tik do pantalona. Ovog puta dodirujući pod, ne toplu kožu- Napokon osećam svu lakoću ovog života. Bez tereta. Bez briga, nezadovoljstva i dima koji je utkan u tkaninu.

Ispred mene je veliko ogledalo. Gledam odraz te čudne osobe, gledala sam i dok su komadi odeće padali. Videla sam kako se oči menjaju. Kako se koža ispravlja. Koža? Slobodna da oseti dašak prolećnog vetra koji je kroz otvoren prozor našao mir na njoj. Slobodna da uživa u suncu koje je stidljivo dodiruje. Ona? Da, i ja. Gledam sebe kako dišem. Kako se ramena izdižu i spuštaju. Kako čvrsto stojim na hladnom drvetu. Hladnoća? Nit svežine. U odrazu vidim mir. Možda ga je vetar naneo u moje oci. Možda sunce koje se probija kroz crvene zavese. Do tisine. Ili je do tereta na podu, do gole kože. Do nagog bića koje me gleda iz ogledala.

Dišem lakše. To se vidi u čudnoj devojci koja me posmatra iz ogledala. Drugaćija je. Zadovoljna je, i srećna. Opuštena i mirna. Njom ne vlada napetost. U njenim očima boravi iskra slobode. Vidim sebe. Vidim telo, i sebe u svakom delu tog tela. Ne samo praznu ljušturu, koja koraca kroz život, ovo telo je ispunjeno snovima, sećanjima, željama i ciljevima. Ispunjeno životom.


Comments

Popular Posts